Nikada mi ona Heraklitova da ne možeš dvaput zagaziti u istu reku nije bila jasnija no drugi put na Kaminu. Poučena prošlogodišnjim iskustvom, vrelinom u julu, težinom ranca, upalama tetiva, a poznajući put, krenula sam 19. maja. Računala sam na toplotu - bez vreline, na zelenilo umesto sprženih predela, na odmorišta pokraj puta, na jedno potpuno opušteno putovanje - u kome ću se, bez preteranih fizičkih napora, nauživati u prizorima, razmišljanjima, druženjima.
Iznenađenje me je čekalo već na početku, u San Žanu. Kiša, hladnoća i zatvoren tzv Route Napoleon preko Pirineja, zbog snežne mećave. Dobro, idem alternativnim putem. Preletela sam prvih 11 kilometara, a potom, narednih 10, po blatu, kiši, hladnoći, usponu u dužini od 8,5 kilometara, išla sam satima. Nigde suvog mesta, da se sedne, predahne, odmori... samo šuma, kiša koja zasipa, blato i uspon. I na vrhu - sneg. Hladnoća, za mene slabo obučenu, neopisiva. I mokre, smrznute noge.
Čitavim putem, najvredniji odevni predmet mi je bila kabanica. Srećom, kod kuće sam zaboravila prošlogodišnju, te sam morala da kupim novu i na savet prodavca uzela sam pravu, veliku, koja prekriva i mene i ranac.
Dolazak do albergea i radost sa sapatnicima, odmah izbriše sve muke. Drugoga dana mi je bio rođendan, i kao dete, pamtim svaki sat tog dana, svaki kilometar i sve ljude s kojima sam podelila domaću iz pljoske. Sa Kati iz Pešte, poželela sam da se odmorim na nekom mirnom mestu. U par trenutaka, stvorila se gužva - naišla je francuska porodica, s troje dece i tri magarca - već su otišli do Santjaga i sada se vraćaju, na putu su tri meseca, deca ispod pet godina starosti; staju ljudi, ćaska se, vade se foto aparati - kompletna vašarska armosfera usred šume. Kad smo se spremile da nastavimo, odjednom, svi odoše svojim putem. 'Mirno mesto za odmor' nam je postala uobičajena šala za nenadanu gužvu.
Tako je, kao u onoj narodnoj po jutru se dan poznaje, na istom, poznatom putu, sve bilo neočekivano i novo. Uglavnom su odmorišta u kojima sam htela da prespavam bila zauzeta, a ona u kojima onda nisam nalazila mesta - sada me je čekao moj krevet, doduše poslednji slobodan; tamo gde sam onda imala noćne more - sada sam spavala kao beba; za razliku od prethodne vreline - sada sam se većim delom puta smrzavala; crkve i mise koje su me prošle godine toliko radovale - ravnodušno sam preskakala i s osećajem ushićenosti obilazila neke manje, neupadljive; sada sam imala lekove protiv bolova, kupovala ih redovno da bih davala onima kojima trebaju; prošle godine kada bih se izgubila i promašila put, paničila bih - ovaj put je to bilo izvor nove radosti; bolovi koji su me mučili na prvom putu bili su mračna prošlost - s vetrom u petama, lako sam prelazila više od 30 kilometara dnevno (ne, nisam se pripremala i trenirala, opet sam iz fotelje ustala i pošla); ranac, iako je opet bilo viška stvari jer sam u sred puta morala da odem na jedan poslovni sastanak, nije mi bio teret - čak sam i knjigu, koju sam u jednom donativo albergeu (ostaviš po želji novca koliko misliš da treba - za spavanje i hranu) ostavila prošle godine, otkupila, tako što sam ušla, stavila u kasu novčanicu, sa police uzela knjigu i nastavila put. A raznovrsna hrana i vino, sada su mi godili.
Približavajući se Santjagu de Komposteli, prebirući dane, datume i kilometre, shvatim da ću završiti svoje hodočašće dva dana pre svog prošlogodišnjeg polaska iz Beograda. Ha! Dvaput za godinu dana! Bravo, mala, svaka čast! - rekoh sebi... iako sada, kod kuće, ne mogu da odredim, da li je to podvig, ili je to tako normalna stvar.
Hoću li opet na Kamino? Da. Iako se druženje, deljenje stvari, hrane, pomoći i podrške, lakoća u komunikaciji, jednostavnost, svođenje na najvažnije i sve drugo što odlikuje odnose na tom putu, uz vreme provedeno sa sobom, sa postavljanjem izazovnih ciljeva i njihovo prevazilaženje, ne razlikuje mnogo od mog uobičajenog života, no sve to smešteno u mesec dana, na tom istorijski značajnom mestu, a intenzivirano mnoštvom susreta sa ljudima iz celog sveta - prija i daje nadu da znamo, i nismo zaboravili, kako je lako i lepo biti čovek. Mali i veliki u isto vreme.
PS Pre 18 dana, u predvečerje Svetog Jakova, u Santjagu se dogodila stravična železnička nesreća .- sve nas, drugare sa Kamina, iako već kod svojih kuća, obavila je tuga... Za nas, za koje je Santjago de Kompostela simbol radosti i ličnih uspeha, ta žalost, još jedan razlog više da cenimo i slavimo život.